Friday, September 28, 2012

we've been on the run, driving in the sun

Jutros je sve bilo u znaku otvaranja stalnog postava Muzeja za kojeg sam radila dva kratka igrana filma (kuga u Šibeniku i napad admirala Pisanija). Bio je to velik šušur, dosta ljudi, malo zraka, čak je i predsjednik došao. Ja sam sjedila na klupi preko puta s dečkom i čekala da se svi govori izredaju kako bi konačno mogla vidjeti u kakvom to okolišu žive moji filmići.
Nakon toga sam završila kod moje Ane koja se sutra udaje (ooo da, stigli svatovi na red) gdje smo se najeli pršuta. Tu sam konačno prodisala.












(fotkano sa Canon EOS 7D, Panasonic Lumix DMC-LX5, iPhone 4s)
SHARE:

Thursday, September 27, 2012

sweet sixteen

Nekidan ja u dućanu, kupujem neke haljine i hlače i paralelno vodim neki engleski razgovor sa prodavačicom. Odjednom ona mene pita: 'A dušo u koji ti razred ideš?'
Ja se pristojno nasmijem (jer me ovakve situacije uvijek nasmijavaju) i odgovorim da ne idem u nikakav razred, da sam još prije godinu dana diplomirala i da radim. Možete samo zamisliti izraz na ženinom licu. I onda mi još doda: 'A ja bi ti dala negdje 16 godina.'

Dobro, s 20 bi možda mogla proći, ali nekako čisto sumnjam da isto vrijedi i za 16.

No dobro, idemo dalje. 
Jučer eto mene kod svoje nove frizerke (konačno pronađena jeeej) i znate onaj awkward osjećaj kad prvi put dođete u novi frizerski salon i imate dojam da ste zadnja skitnica? Moja kosa je još pojačavala taj dojam pa ono...fuj. Uglavom, nakon što mi je cura razbila sve iluzije o mojoj željenoj plavoj Kate Moss kosi jer mi je kosa sva uništena i jadna i nakon što smo se onda kompromisno dogovorile za bakrenu boju (sad mi je to još i draže), ofarba ona mene i sad krene onaj najdosadniji dio čekanja da boja odstoji. I ostanemo u salonu sjediti ja i klinka koja je tu na praksi (pitala sam je, ima 15 ipo godina). Ja listam one glupe novine, kad me ona pita: 'U koju školu ideš?'

I sad opet sve ispočetka. Ja se smijem i objašnjavam kako sam već i diplomirala i bla bla, a cura totalno šokirana i krene mi se kao ispričavati. Sad meni naravno neugodno i pokušavam joj objasniti kako nema razloga da joj bude glupo, pa pobogu nije me ničim uvrijedila itd. Nakon još par prokomentiranih stvari vezanim za život i godine, ona meni kaže: 'Ja bi ti dala 16 godina.'

I eto opet, dva dana zaredom.
16 godina.
Seriously?
SHARE:

Tuesday, September 25, 2012

muke po svatovima

Mislila sam pisati o tome kako sam se brutalno otrovala s McDonaldsom što je u potpunosti prekinulo moju ljubav prema tom zlom lancu hipernezdrave prehrane, ali neću. Još uvijek mi je muka od same pomisli na nesretni dan.
Nešto vidim da ste skoro svi bili ili se spremate u neke svatove. E pa tako i ja. U ovu subotu, da budem preciznija. Djevojačku sam propustila jer sam se spremala za snimanje i odjednom se samo stvorio ovaj tjedan i ja odjednom nemam ni volje ni vremena za ništa. Pogotovo za frizera. A zaista moram u frizera jer sam si kosu tako fino zanemarila za vrijeme ovih ljetnih mjeseci i ovakva više ne može nigdje.

Pa je krenula glavna muka, a to je boja kose.
Po prvi put u životu nemam pojma.
Ozbiljno, prije bi uvijek znala - crvena, crna, kratka, ispeglana... - a sad, nula bodova.
Ne pomaže ni što svi oko mene imaju neko svoje mišljenje koje me još samo dodatno zbunjuje.
The thing is, najbliže sam ideji da odem konačno u onu Kate Moss plavu pa kud puklo, ali me ipak mrvicu zabrinjava činjenica da, ako ispadne glupo, takva ću se zauvijek smješiti sa slika sa frendičinog pira. Jer, s obzirom da takve stvari običavam raditi u zadnji čas, neće biti vremena za hitnu intervenciju.
Cipele imam.
Haljinu imam. Dvije haljine. Zapravo četiri, ali sam se teškom mukom odlučila za dvije.
Nakit imam.
Čak i torbicu imam.

Izvlačim samo jedan zaključak: neću se udati. Da sam ja mlada, sigurno bi doživjela nekakav živčani slom.
*all pictures from Pinterest*
SHARE:

Sunday, September 23, 2012

365: week in pictures

Evo nedjelje i još jednog 365 posta. Zadnji dani su bili čisto ludilo i na kraju svakog mi je bilo najteže izabrati koja fotka će predstavljati baš taj i taj dan, pa fino evo ih redom nakon puno muke razvrstavanja  :)

Ponedjeljak je bio rezerviran manijakalno pakiranje za polazak na snimanje. U svom tom kaosu me ulovila jedna šuplja ura u kojoj nisam imala ni gdje ni što. Pa sam s dečkom i frendom odsjedila najdužih pola sata ikad buljeći u neku košarkašku utakmicu.

Utorak. Buđenje u 4 sata ujutro, odlazak na snimanje. Prošla Bakar, Rijeku i Volosko. Na kraju stigla u Zagreb i više nisam znala kako se zovem.

Srijeda. Dan je počeo na Mirogoju i nastavio se po čitavom centru Zagreba. Bogu hvala na Mlinarovim sendvičima s pršutom. 

Četvrtak. Igranje sa strujom u rano jutro u tehničkom muzeju. Uništilo mi uši. U kasne noćne sate se konačno vratila doma. Dalmacija ftw.

Petak. Prespavala jutro, u par navrata me budio mobitel iz debelog sna. Najela se i trk na snimanje regate latinskog idra. Izgledali su predivno u zalazak sunca.

Subota. Zadar. Zar ovo nisu najslađe tenisice na svijetu??

Nedjelja. Žirje. Biciklistički maraton i vrh vikenda. Po ovom danu bi se mogao snimiti film.
SHARE:

Friday, September 21, 2012

home

Konačno doma.
Raspakirala sam ono malo stvari što sam nosila sa sobom na snimanje, skuhala čaj i sad imam dojam da ću zaspati. No dobro, idemo redom. Snimajući jedan dokumentarac u zadnjih tri dana mi je smjer kretanja izgledao ovako: Šibenik - Bakar - Rijeka - Volosko - Zagreb. 
Sve je počelo u utorak oko 5 sati ujutro.
On the road glavna hrana


Ovo je prvi put da sam bila u Bakru i začudila sam se kako je mjesto lijepo. Navodno ima samo oko 1200 stanovnika i svaka kuća mora imati pogled na more. To bi bilo još ljepše da uz more nemaju i pogled na more teške i smrdljive industrije.

Onda smo se prebacili u Rijeku gdje je prva stvar koju sam ugledala bio prokleti McDonalds (odrekla sam ga se, više tamo neću jesti). Vrijeme je čitavim putem bilo predivno i na trenutke prevruće, tako da me šetnja po Rijeci i Trsatu totalno ubila u pojam.

Nakon mukotrpnog izvlačenja iz riječkog prometnog kolapsa, završili smo u Voloskom, lijepom malom mjestu odmah pokraj Opatije. Tamo vlada kompletna tišina, sve kućice su prelijepe i hrana je super.


Kad smo stigli u Zagreb, samo sam se srušila na krevet.
Iduća dva dana su bila rezervirana za tonu lokacija po samom Zagrebu.
Uvijek dragi Zrinjevac gdje sam provela toliko ugodnih popodneva i večeri.


Rano jutro na Mirogoju

I neposredno prije polaska doma, smrznuta i umorna.

U ta tri dana uspjela sam (mimo posla):
* vidjeti najboljeg frenda s faksa kojeg nisam vidjela od Božića
* vidjeti sestru
* pojesti najdražu pizzu od povrća, dva puta
* pojesti palačinke 
* kupiti iPhone rabbit case napokon
* skočiti po novi ruksak za fotoaparat i laptop
*poslati jednu razglednicu

SHARE:

Saturday, September 15, 2012

seeking a friend for the end of the world

Malo suza, malo smijeha...i apokalipsa.
Čekala sam ga zadnjih par mjeseci i onda nikako stići skočiti do kina, međutim, hvala dragoj kiši što mi je potopila grad i natjerala me da se konačno odvučem pogledati ga.
Iskreno, ne pamtim kad sam zadnji put toliko uživala u kinu (izuzev činjenice da su toliko raspalili klimu za nas sve skupa petero u dvorani) i nakon kojeg filma sam imala onaj super osjećaj kao što je to bilo ovaj put. 

Inače ne volim priče o apokalipsi i bilo čime što ima veze sa nestankom svijeta. Uostalom, takve priče su uglavnom totalno naivno i trash napravljene (osim Melankolije), ali ovo nije jedan takav film, ni jedna takva priča.
Za one koji nisu upućeni reći ću samo da film prati zadnjih par tjedana prije kraja svijeta u kojem Steve nastoji voditi naoko sasvim normalan život dok svi oko njega luduju, ogrijaju, opijaju se i stvaraju kaos. Također, taman ga je ostavila i žena.
Usred svog tog kaosa nalijeće na svoju čudnu susjedu (Keira) i iz ničega se krene razvijati njihov odnos. Tijekom priče saznajemo da je ljubav njegovog života bila neka Olivia još iz vremena srednje škole i on i Keira je odluče potražiti. Tu, naravno, kreće prava priča.

Moram li uopće spominjati da su Keira i Steve totalno čudan par i na prvi pogled ih nikad nitko ne bi spojio, ali u filmu su tako simpatični i tako dobro funkcioniraju da je nemoguće ne uživati.



Zašto pogledati?
1. jer je pun sjajnih citata
2. zbog njih dvoje jer su odlični u svojim ulogama
3. zbog scene u kojoj ih zaustavi policajac
4. jer se negdje na pola filma zapitaš koje su ti stvari najvrijednije u životu
5. ako ste the dog person, zbog psa, naravno. i zove se Sorry.
6. zbog scene u gostionici (slika poviše)
7. zato što svijetu fali pozitivnih filmova


SHARE:

Saturday, September 8, 2012

umor/odmor

Nije me bilo čitavi tjedan zbog posla, radilo se od zore do mraka i nisam stigla ni upaliti kompjutor.
Sad sjedim, pijem čaj i čudno mi je imati čitav slobodan dan pred sobom.
Puno toga bi napisala, ali mi umorni mozak ne dopušta.




SHARE:

Sunday, September 2, 2012

365: week in pictures

Rujan je počeo. Naprosto ne mogu vjerovati, vrijeme je počelo letjeti prebrzo.
No dobro, nećemo se zamarati s tim potencijalno depresivnim temama, vrijeme je za još jedan tjedni pregled projekta 365.
Što se radilo ovih dana?
Beskrajno mnogo vremena se igralo s Fridom...

...i sa iPhoneom i samom sobom...

...dobro se zabavljala u trenucima pauze...

...i još bolje u onim opuštenim večerima na plaži. Hipstamatic u punom sjaju.

...otkrila da zora može biti predivna i da sport može biti elegantan...

...nakon skoro 2 mjeseca konačno vidjela Branku...

...i dočekala prve kišne oblake koji nagovješćuju jesen. Mada kiše kod nas jedva da je bilo, dok je Zadar potopilo.
SHARE:
© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig