Thursday, September 11, 2014

It's your age, it's my rage

Jednom davno na stražnjim vratima Gimnazije je stajao natpis Music makes us united, markirali smo koliko god se moglo i bacali sve novce u jukebox, u jednom kafiću su bili rokeri, u drugom pankeri, a puno dalje od svih tzv.šminkeri i svi koji su se tako osjećali. Ja sam nosila hrpu DIY + dizajnerske odjeće, šarala autolakom po trapericama i martensicama, nosila dvije različite starke i mrzila svoju kosu dok konačno nisam dobila odobrenje da je prefarbam u crveno. Fak jea, to su bili dani. Tu negdje po putu sam otkrila Placebo i fantastičnog Brian Molko-a koji su mi i dan danas ostali jedan od najdražih bendova.


Danas dok sam radila selekciju novih uličnih snimaka nastalih tokom ovih dana u pozadini začujem početak neke live rock snimke koje nikako da se sjetim. U sekundi se prebacim na iTunese i ugledam PLACEBO i naziv live albuma kojeg nisam ni znala da imam. We come in pieces za kojeg sam se odmah sjetila da sam ga nabavila zbog Trigger happy hands. Kako mi se moglo dogoditi da na njega zaboravim? Gdje mi je nestala čitava diskografija? Zašto sam najdraži tip glazbe bacila u drugi plan, wtf? Jedino što mi se u tom trenutku motalo po glavi je bilo: želim preslušati Meds, Sleeping with ghosts i Loud like love sad, odmah i to stoput. 

We are loud like love.

Flash forward jedno desetak sati. Nakon epskog pljuska, jedne super fotografije dok je mali pas lajao na mene i fotoaparat i novog outfit posta in the making, ja još uvijek slušam Placebo. Na repeat si vrtim predivnu baladu Bosco, tip pjesme kakvu nikad nisam očekivala od njih. Kako smo lijepo svi zajedno odrasli. Dođe mi da zagrlim monitor. Ova glazba feels like home i mami osmjeh na lice, a za razliku od teen godina kad je sve moralo biti buntovno, sad više tog nekog bezrazložnog gnjeva nema. Sad je sve opravdano i s razlogom.

I razmišljajući o glazbi koja me oblikovala više nego ijedan film ili knjiga, moram se zapitati kako mi se moglo dogoditi da provedem toliko vremena bez omiljenog benda (i ostalih bendova), bez glazbe u kojoj su tekstovi bitni i koje se ne zaboravlja, a ponajviše bez melodija koje su mi budile kreativnost čak i u najtežim trenucima. Glazba koja savršeno podcrtava sve ono što sam postala i koja je neodvojiv dio mene jednako kao i martensice i McDonalds. Sve se tako brzinski izokrenulo i izmješalo i odjednom više nisi slušao samo alt rock i punk već se tu uvukao i pop, na velika vrata. Vesela glazba, ona od koje skakućeš po sobi dok se oblačiš i šminkaš (ili bez ikakvog posebnog razloga dok nema nikoga u blizini) i prvenstveno ona od koje nemaš potrebe razmišljati (da ne bi bilo zabune, Taylor Swift nikad neću prestati slušati). Analizirati. 



Sjećam se srednje škole i albuma Black Market Music koji mi je na prvo slušanje bio čudan da bi se  potom navukla do temelja. Tad smo gledali spotove, vikend bez MTV-a nije bio vikend, starke su nosili samo alternativci, jednako kao i poderane traperica, a CD-i su se kupovali. Za Muse i Placebo se uvijek nekako pronalazila koja kuna, a novi albumi su se čekali kao Sveti Gral. Sleeping with ghosts i to dvostruko izdanje sam kupila u Nici jer ga kod nas nigdje nisam mogla pronaći i ta briljantna naslovnica mi još uvijek stoji zaljepljena na zidu sobe. Every me, every you je u međuvremenu postala prava mala himna sjebanih ljubavi. Još uvijek znam sve tekstove. Još uvijek mi dođe zapaliti cigaretu kad ih čujem.

I was alone, falling free,
trying my best not to forget,
what happened to us, what happened to me,
what happened as I let it slip.


SHARE:

5 comments

  1. Lijep text, tako je nekako i samnom. Stari omiljeni bend nekako zaboravljen, ti textovi koji su mi puno znacili. Kupovala sam njihove vintage ploče! (Sad su ispod kreveta) Neznam mozda smo se promijenili? :)

    ReplyDelete
  2. Odlican tekst Matea... bas odlican! Svidja mi se posebno recenica da smo svi skupa odrasli... prije nekih godinu, slucajno sam naletila na spot od Incubusa i dozivila slicno sto i ti... sjecam se mirisa svakog cd-a koji sam kupila i vrtila bez prestsnka... danas mi vise nisu isti... nekako su i oni "omeksali" ali stare pjesme... ne znam, uvijek cu vristati na bilo koju staru stvar od Oasisa ili Blura i nekako niti jedan danasnji hitic ne moze pobuditi tu emociju. Ipak, kako si i napisala, nije da ti u uho nece uci neki trendi hitic... :)

    ReplyDelete
  3. Bas sam sretnica - nisam nikada prestala slusati glazbu na kojoj sam odrasla, samo sam na tu glazbu nadodavala hrpetinu novootkrivene glazbe - hm, bit ce da sam zaostala u razvoju :D Nisam bila alternativka, nisam nikad slusala Placebo! (sorry!), furala sam se na hippyje, slusala Dylana i Joan Baez (moji prijatelji jos uvijek ne znaju tko je ona), u cijoj glazbi jos uvijek redovito uzivam. Kao i u glazbi Taylor Swift ofkors hehe :D

    ReplyDelete
  4. meni ništa ne vraća uspomene kao glazba (osim možda miris ulja levande i to samo onog domaćeg koje je tako jako da može spržiti kožu)...glazba nekako vraća sve...i emocije...i sjećanja...i detalje. Meni je glazbeni ukus uvijek bio dosta raznovrsan, još uvijek volim istraživati (zadnje dvije godine Idan raichel project iz Izreala najviše me zaokuplja), ali onoj glazbi iz djetinstva i rane mladosti se uvijek vraćam.

    ReplyDelete

Thank you so much for all your lovely comments :)

© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig