Tuesday, September 8, 2015

SMILE, SNAP, SPARKLE: A DIARY


on the radio_Pearl Jam - Jeremy

Mislim da sam na neki način izgubila sposobnost pisanja pravog dnevnika. Primjećujem to već par godina u trenucima kad se pokušavam natjerati da sjednem uz bilježnicu i kao nekoć, zapišem sve što mi se vrti po glavi. Ne ide. Ponekad čak i dobijem želju za tim no u trenutku kad otvorim bilježnicu (a baš je lijepa btw) i uzmem kemijsku, čarolija se raspadne.
Ali ne žalim zbog toga, možda ovo naprosto znači da više nemam potrebu sve istresati na papir, a nakon više od deset godina aktivnog pisanja dnevnika i bezbroj ispisanih bilježnica, možda se ovo naprosto i trebalo dogoditi. A i na neki način je blog preuzeo tu dnevničku ulogu, pa nije sve ni izgubljeno.

on the radio_Pearl Jam - Alive

Zadnjih dana sam razmišljala o nekim stvarima koje sam započela pa iz xy razloga zapustila. Među njima je definitivno i projekt 'Best friends' koji je, uz Forever your teddy bear, možda jedna od stvari kojima sam se najviše veselila. Ali po prvi puta priznajem da nije kriv ni nedostatak vremena, ni volje, ni želje već naprosto dobri stari blesavi strah od prilaženja napoznatim ljudima.
Wow, ovo je nešto što nikad nisam spomenula na blogu i zbog čega se općenito na neki način osjećam kao idiot, ali svaki put kad izađem s fotoparatom van među ljude, uglavnom crkavam iznutra. To je ujedno i jedini razlog zbog kojeg nikad nisam krenula raditi ni street style, iako sam htjela. A ironično je u svemu tome što me najviše od svega zanimaju ljudi i njihove priče.

Dugo sam bila uvjerena da blog nije mjesto za ovakve izjave jer nitko u virtualnom svijetu ne pokazuje svoje slabosti. Ali ja uopće nemam namjeru pisati o životu na lažan način jer nije sve uvijek med i mlijeko, a i nitko od nas nije stijena bez ikakvih dvojbi, problema i strahova. I smatram da je pogrešno ne progovarati o njima jer onda za početak ne možemo pomoći sebi samima, a ni drugima koji možda prolaze kroz iste situacije.

on the radio_The Libertines - I get along

Jučer se, međutim, dogodila stvar koja je prelila čašu. Dobila sam poziv od gazdarice da, ako bi mogla, s obzirom da se profesionalno bavim ovim poslom, da fotkam njen auto za osiguranje. Da se razumijemo, meni je ona super žena, totalno cool, super stylish i zapravo boljeg stanodavca nismo mogli pronaći i da imam pola miliona kuna bi odmah kupila ovaj stan ne zato što je savršen (jer je daleko od toga), nego zato što mi je u njemu baš super, ALI došlo mi je da opalim glavom o zid. Pomislila sam da mi se život dobrano ruga. Ili pak šalje poruku.

'...Something ain't quite right
You got the devil on your side,
standing to your right come on...' 


Tako mi i treba kad se ne promoviram i ne trudim dovoljno.
Kad dopustim da prođe tjedan dana bez da stavim novu fotku na Forever, your teddy bear.
Kad si dopustim da zbog nekog iracionalnog staha i nelagode ne krenem u nešto što želim.
Jer koliko zaista autentično živimo ako se ne bacimo sa tristo posto u sve što nas zanima?

Fingers crossed, baterije se pune.
Makar crkla, danas se doma vraćam sa nastavkom 'Best friends' serije. Sa slikama, tekstom i imenima. A sad ste vi na redu - kako se nosite sa strahovima i da li su vas ikad kočili u nečemu što želite?

SHARE:

15 comments

  1. da fotke za osiguranje XD al bit ce zena nije lose mislila ali je neinformirana. a strahovi, eh svi ih imamo i volimo si lagat da ne radimo stvari koje nas strase, ali jedino nas one mogu uciniti istinski sretnima, bas zato jer ih se bojimo

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma da, nije ništa loše mislila, samo sam u tom trenutku ostala ono 'wtf?!' :D
      I dobro kažeš, u potpunosti se slažem.

      Delete
  2. This is such a brilliant shot!

    xx

    ReplyDelete
  3. What an interesting blog post my Dear !:) I really like to read your news !
    Please help me with collaboration and clickHere <3

    ReplyDelete
  4. Puno puta dok sam bila mlađa. I previše. Za druge ću učiniti sve, a za sebe.. ustrtarim se, koljena otpadnu i da me puškomitraljezom tjeraš, ne mogu i ne mogu. I onda sam vremenom skužila da me to nikud ne vodi. Tj. vodi ali u potpuno krivom smjeru od onoga čemu ja želim ići i čemu težim. Veliku ulogu u tome je imala i moja sestra koja je u biti bila ista takva, ali ju je život puno prije mene naučio da se morala (iz)boriti sama, kucati na x vrata pa što bude, jer drugog izbora nije bilo ni na vidiku. Nije joj bilo nimalo lako, ali uvijek bi išla s pozitivom, nekako pretrpila tu minutu straha i neugode pa kud puklo. Nije uvijek završilo kako je željela, ali većina stvari se vremenom posložila kako treba. I tako sam se nekako i ja uz nju počela ohrabrivati i raditi neke stvari za koje prije par godina nisam mislila da ću moći. Hvala Bogu na starijoj seki :D
    Fingers crossed :**

    ReplyDelete
    Replies
    1. E ja sam starija seka, ali moja mlađa je puno hrabrija od mene pa me onda ona gura stalno naprijed :) Stvarno ne znam kakva bi bila da sam jedino dijete, bože bože haha :)

      Delete
  5. Jao, potpuno te razumijem. Čitav život se mučim sa svojom stidljivošću. I dan danas. U najobičnijim situacijama. I uhvatim se kako sama sebi objašnjavam da ne mogu više tako i da moram da se natjeram to da uradim... A sad se tjeram jer se prisjetim mali milion stvari koje sam propustila zbog straha ili stidljivosti i neću da mi se to opet ponovi.

    Sretno s Best friend projektom, stvarno je divan, i baš sam sad mazila nekog psa na ulici i psi me čine sretnom :D. (Veze s vezom nema ova rečenica haha)

    ReplyDelete
    Replies
    1. E baš to, kad počneš razmišljati o stvarima koje propuštaš zbog straha onda shvatiš da to nekako treba mijenjati, za svoje dobro :) Rekla sam da definitivno ne želim da mi se dogodi da jednog dana i dalje mislim o nekim stvarima koje nisam bila dovoljno hrabra pokrenuti.

      Delete
  6. ja nekako na prvu uspijem pobijediti strah, ali nažalost često samo na prvu pa onda kada se razočaram, teže se odlučim na drugi pokušaj tako da bi rekla da mi je to velika mana jer mi je onda još teže pobijediti strah. Danas sam na primjer išla po nekim vrtićima jer sam imala odlične ideje za radionice za djecu i ne da su me potpuno otpilili neko su i bili jako neprijatni. Ja imam toliko volje za rad s djecom i spremna sam to raditi bez ijedne kune naknade, potpuno volonterski, ali i kad se kao volonter pokušaš angažirati i organizirati nešto ljudi to često krivo shvate i svi su u nekom strahu da im pokušavaš oteti posao ili nešto...općenito možda danas previše puštamo da strah nama zavlada ili zbog nekog lošeg iskustva posve odustajemo....tako da lako se obeshrabriti, ja sam danas naišla na puno zatvorenih vrata, ali sutra je novi dan! Jednostavno nisam još spremna odustati iako sam podosta obeshrabrena, želim si pronaći neku opciju, ma makar i volonterski rad, u kojoj bi mogla prenijeti to nešto što znam da mogu. Protiv straha se trebamo boriti i mislim da je to često svakodnevna borba, ja uvijek nešto sumnjam u sebe, a nekad se treba jednostavno baciti u nešto...pa onda što bude.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ajme tako mi je žao čuti za ovo odbijanje kroz koje si prošla, nikad neću razumjeti zašto ljudima ne ponuditi šansu ako imaju volje i ideje za nešto. S druge strane, barem si bila dovoljno hrabra da možeš reći da svi sve pokušala i dala svoj maksimum, svaka ti čast na tome, a ja uvijek vjerujem da svaki trud mora biti nagrađen, da će ideja kad-tad biti prepoznata jer u suprotnom čemu sve što radimo...

      Delete
    2. mislim kad znamo da smo nešto zaista pokušali, onda nam je nekako i manje bitno što drugi misle, a to je već dobar početak.

      Delete
  7. Joj... prvo Ela pa sad još i ti... stalno tjerate nešto iz mene :) Dok ovo pišem, moj malac, koji ima tek pet mjeseci, svim silama pokušava napraviti prvi puzaj. Noge rade, ali ga ruke zezaju. Ipak, skužio je da je na parketu i da se može odgurivati. Jučer je u takvom pokušaju malčice lupio glavicom o parket i ja sam odmah skočila i stavila ga u meku igraonicu. Jesam li napravila dobro? On nije plakao... Danas ga evo opet. Izvukao se iz mekane oaze igračaka i topline da pokuša opet... na hladan parket... na sklizak parket. Parket koji će mu opet nanjeti bol ukoliko mu snaga u vratu popusti i glavica dotakne tlo. Ali ga nije strah. Već sam ga tri puta vratila u igraonicu jer je MENE strah da se lupi. NJEGA nije, jer evo ga opet! :)
    Nadam se da će takav biti i u životu koji je pred njim. Ja nažalost nisam takva. Puno me puta stah i puno me puta sram. Razumijem te. Ne vidim u sebi neke stvari koje vide drugi. Ipak, trudim se "progledati". Bolja sam nego prije deset godina. U biti, sa svakom novom godinom sam sve bolja i bolja po ovom pitanju. Ipak, još je dalek put. Bitno je ne odustati. Biti uporan i pokušati.
    Završiti ću s citatom iz moga najdražeg književnog klasika: "Kukavica je onaj tko se boji i bježi; a tko se boji, ali ne bježi, taj još nije kukavica." :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti na ovom divnom i inspirativnom komentaru, draga moja! :) Puno puta sam se zapitala gdje mi je nestala sva ona hrabrost / ludost i neustrašivost koju sam imala kao dijete i kroz srednju školu, naprosto odbijam biti netko tko si svjesno koči napredak zbog raznoraznih strahova / odbijanja / osjećaja srama jer ću si uskratiti toliko toga, a zbog čega? Konstatno sama sa sobom ratujem po ovom pitanju, ali uporno nikako da se opametim u potpunosti :)
      Divan je ovaj citat, budem si ga odmah zapisala sa strane, trebat će :)

      Delete
  8. Obožavam svaki tvoj outfit post, ali mi je toliko sjajno kada pročitam i nešto ovako jer si definitivno osoba koja ima za poručiti puno toga, i ujedno zna kako to i napisati. I ajde, nije da baš nitko ne pokazuje svoje slabosti na blogu. ;) Uostalom, neki moji su nastali upravo iz želje da drugima, koji možda isto ili slično prolaze, bude lakše...baš ovako kako si i sama napisala. I sama ne vidim svrhu divno-mi-je-i-krasno-postova, ako u tom trenutku nešto lagano umire u meni.
    No da se vratimo tvom postu...apsolutno razumijem ovaj tvoj strah, i jedan moj veliki san (rad ispred kamera) propao je zbog sličnoga. Jednostavno kao da sam ona prava ja, uobičajena ja, nestala onog trenutka kada bi se upalila lampica na kameri. I uzalud znanje, uzalud volja, ništa nije moglo maknuti tu kočnicu. I ruku na srce, sada više i nisam toliko razočarana što taj san nisam mogla ispuniti, ispunili su se neki drugi za koje nisam ni znala da ih imam, ali ti ako misliš da ipak postoji u tebi dovoljno snage da pobjedi te strahove - samo naprijed!
    A sama se u zadnje vrijeme protiv strahova borim tako da se u ono što me plaši bacim na glavu pa po onoj - ili ću preživjeti i naučiti plivati u toj situaciji ili ću se utopiti. Još sam živa. ;)

    elaswows.weebly.com

    ReplyDelete

Thank you so much for all your lovely comments :)

© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig