Saturday, November 28, 2015

Dearest Diary #1

Dearest diary,

posljednjih dana pozitiva i mir najtraženiji su izgubljeni komadići mozaika naših života, vijesti kojima smo bombardirani sa svih strana svijeta izazivaju čitavu lepezu emocija, no sve od reda one koje se kose s pozitivom/mirom. 
Slušam ljude, neki bez imalo razmišljanja podvlače rep pred strahom, drugi po "dobrim" starim običajima filozofiraju razmećući se izrazima koji i nisu njihovi - jer bitno je da se filozofira, treći na aktualnu situaciju gledaju kao na poziv na buđenje. Da se ne lažemo, jedna sam od njih. Bez terorizma ili s njim, nikome od nas nije zagarantirano da će i sutra biti ovdje, no upravo baš ono najdragocjenije što imamo - naš život, redovito uzimamo zdravo za gotovo. 

Koliko planova, ideja, susreta, druženja, ... ostavljamo za sutra, prekosutra, kraj tjedna? 
To je onaj život u nekom budućem vremenu od kojeg toliko pokušavam pobjeći. Živjeti ovdje i sada, a eto me opet, opet sam se našla s previše toga na "odgodi" pravdajući se sama sebi riječima kako će doći pravi trenutak i za to. Nema boljeg trenutka od sada. I nema vrjednijeg od poklanjanja sebi nekog novog iskustva ili pak starog provjerenog, za što u vrtlogu svakodnevice teško nalazimo mjesto u rasporedu, i težnje da to radimo što češće. 

Moje "nešto novo" danas bila je investicija u novi, "veći" vanjski hard jer nakon nekoliko odlazaka laptopa u povijest sa svim dragocjenim stvarima na njemu - posljednji 'crk' još uvijek tjera na plač - došlo je vrijeme za ozbiljne mjere. Istina bog, to pravo vrijeme bilo je još tamo negdje prije sedam, osam godina kada sam prvi puta na svojoj koži doživjela tu da niti laptopi nemaju pravo na "sutra je novi dan", ali neki zaista sporo uče. ;) 
A sada? Sada jurim prošetati po ovoj sitnoj, dosadnoj kiši sa svojom najdražom njuškom - jer on to voli, a ja volim njega i ovoga trenutka to je više nego dovoljno za povratak onog izgubljenog mira. Tu smo, zajedno smo, lijepo nam je i pozitivni krećemo pokisnuti. <3

- Ela


Pisanje je čudna rabota. Ponekad se misli roje, a reči nižu kao dirke neke dobro uvežbane kompozicije. A opet ima dana kada se ne nazire ni tema, a kamoli prva rečenica. Kažu da u pisanju, kao uostalom i u svemu drugom čemu pristupamo sa izvesnom ozbiljnošću, treba održati kontinuitet. Nije loše imati raspored i pisati nekim ujednačenim ritmom, jer na kraju krajeva sve je navika, pa i kreativnost. Ali šta kada se "zacementirate"? Kada se nedostatak ideja, inspiracije ili vremena da obradite neku temu protegne na dane, a dani na nedelje?

Pisanje je za mene oduvek bilo ljubav. Dovoljno dobar razlog da redovno pišem pružio mi je blog. Iskreno, mogla bih da pišem o čemu bilo, ali eto izabrala sam da to bude pretežno o kozmetici, putovanjima i svemu onome što se može svrstati pod "lepotu življenja". I moram reći da me je višegodišnje blogovanje pošteno iskalilo i naučilo koječemu, a jedna od tih dragocenih mudrosti je i važnost predaha.

Ovog oktobra sam neplanirano napravila pauzu. Neraspoloženje pristiglo sa dahom Jeseni, usporilo mi je misli do nulte tačke. Prvi požuteli listić, opao sa grane, naterao me je da istrčim napolje. Da više kafenišem, a manje zurim u ekran. Da više slušam priče, a manje tipkam svoje po tastaturi. Da škljocam aparatom drveće i nebo, pre nego kozmetičke ambalaže. I vredelo je. Svaki izgubljeni minut se isplatio.

Udaljavanje od onoga što nas zaokuplja, ponekad je jedini način da se stvari sagledaju u nekoj novoj perspektivi, a vreme koje date sebi da malo zastanete, obično se višestruko isplati. Neke ideje jednostavno vole da odstoje u glavi, pre nego što samouvereno zaškripe po papiru ili zasvetle na screen/u.  Zato nije na odmet s vremena na vreme napraviti pauzu. Ona može biti najveći kritičar i istovremeno najbolji učitelj.
- Jelena


U moru nemilih događaja u posljednjih tjedan dana pitam se  - čemu sve ovo? 
Vrijeme je teško, a pojam ljudskog života izjednačio se s relativnim. Možemo li ikako pobjeći od svega toga? – Naravno da ne možemo, ali možemo 'nahraniti' svoju svakodnevicu nečim lijepim i pozitivnim. 

Nazovi prijatelja s kojim se dugo nisi čuo. 
'Bacite' đir po prirodi. Udahnite miris lišća. 
Smijte se i bez nekog posebnog povoda. 
Budite odrasla djeca. 
Živite svjesno u svakom trenutku. 
Sanjajte budni. Gledajte u zvijezde. 
U svemu što radite nađite nešto lijepo. [Najljepše stvari na svijetu ne možemo vidjeti ni dotaknuti, one se osjećaju srcem. – Le Petit Prince]

- Branka

SHARE:

7 comments

  1. Prekrasni tekstovi...sva tri su jako lijepa i poetična na svoj način, a i posve se slažem s njihovim porukama, tako da bi rekla da su i poučni.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš mi je drago da ti se sviđaju! :)

      Delete
  2. Ovaj poslednji m ije najbolji pogotovo ovo "Budite odrasla deca"
    Divni tekstovi.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti, drago mi je da ti se sviđaju tekstovi! :)

      Delete
  3. Ne mogu se oteti dojmu da svi imaju isti leit motiv... produkt ovog ludila koji nas je zadesio posljednjih dana u svijetu... poruka je jasna i baš su me oduševila sva tri teksta. Veliko buđenje za sve nas... nadam se da se hoćemo "probuditi"!

    ReplyDelete
  4. Sva tri teksta su zaista posebna i iako je tema slobodna, što kaže Ivana, svi imaju isti leit motiv koji verujem da je ovih dana prisutan kod svih nas i da se svako "budi", traži da poštedi sebe i nastavi dalje...

    ReplyDelete
  5. Odlični tekstovi s tako jasnom i lijepom porukom. I zaista ne treba više ništa dodati osim bravo, cure!

    ReplyDelete

Thank you so much for all your lovely comments :)

© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig