Tuesday, November 17, 2015

Kako su se prioriteti promijenili.


Danas sam po prvi put OZBILJNO razmišljala o gašenju bloga.
U zadnje tri godine sam toliki naglasak stavila na njega da sam po putu zapostavljala stvari koje su mi važnije i kojima se zapravo bavim. Srce me zaboli kad se sjetim kako se nisam dovoljno borila za Plišance u njihovoj početnoj fazi i koliko sam puta zaboravila objaviti nove fotke dok bi po putu uredno svaki dan stavljala novi outfit post na blog.

No, nije to ništa što se ne da promijeniti, ali je bio wake up call.
Popodne sam razmišljala o onome što mi je trenutačno najvažnije. Odgovor je isti kao i prije godinu dana: plišanci, samo za razliku od prošle godine sad imam i realnog posla oko njih. Ali i dalje ne želim prestati fotkati portrete pogotovo jer sam toliko toga naučila otkako sam s tim započela i toliko sam sigurnija u sebe da naprosto želim gurati dok god ne udarim u zid.
I to je prioritet što znači da sva snaga ide u taj projekt, da se prvo radi na njemu, a onda na svemu ostalom.

A blog, pitate se?
Ne, ne gasim ga.
Ne mogu, osjećala bi se kao da ubijam nešto što volim.
U ovih par godina sam toliko truda unijela u njega da naprosto taj proces ne mogu tek tako zaustaviti. Pisala sam gotovo svaki dan, čak i kad sam bila najzauzetija. Tretirala sam ga gotovo kao posao, samo što on to nije i vjerojatno nikad neće biti. I ne treba mi da to bude jer ja imam svoju profesiju koju obožavam i koja me svako jutro izvlači iz kreveta, čak i kad se najusranije osjećam.

Blog je zabava. Savršen svijet prepun vas fantastičnih pojedinaca koji ste mi draži od dijela ljudi koje imam oko sebe svakodnevno. Blog je hobi, mjesto na koje dođem kad se želim opustiti, nasmijati, ponekad naučiti nešto novo. Pišem kad osjećam da imam nešto za reći, a u zadnje vrijeme to sve češće rezultira ovakvim tipom postova i već mi je odavno jasno da je nekakva promjena na pomolu samo sam je odgađala.

Ali znate u čemu je fora? Ja zapravo drugačije i ne znam pisati, pogotovo kad je u pitanju nešto što radim nešto za sebe. Sjećam se, kad sam tek upisala Akademiju bila sam klinka od 18 godina koja nije imala pojma o jako puno stvari, ali je uvijek točno znala kakve stvari želi raditi. Zanimao me život, ljudi, priče i situacije iz vlastitog života koje sam onda rezuckala i slagala u drugačije priče i uvijek su sve teme koje sam obrađivala bile one do kojih mi je bilo beskrajno stalo. Drugačije ne znam. Ma drugačije ne želim.

A do nekih stvari mi više naprosto nije toliko stalo.
Već tri dana izlazim van u istoj kombinaciji govoreći da ću se fotkati za blog. I onda doma ostavim aparat, ali po prvi puta dosad bez ikakvog osjećaja žaljenja. Ne želim to. Niti jedan dio mene više ne pronalazi nikakvo zadovoljstvo u tom segmentu bloga i zaista sam mislila da se to nikad neće dogoditi, ali bila sam u krivu. Obožavam modu i odjeću, uživam u shoppingu, volim imati stotinu tenisica i svako jutro još iz kreveta kombinirati kakav look će me pratiti u tom danu. I tu priča prestaje. Nemam više potrebu pričati o tome. Postoje stvari koje su važne, ali i one koje su važnije.

Želim napraviti totalnu dekonstrukciju bloga.
Vratiti se na početak i ne razbijati glavu o dnevnim temama i o čemu bi trebala pisati nego jednostavno pisati kad osjetim kad je trenutak jer to je jedini način na koji ovaj virtualni kutak može opstati. A gdje će me to odvesti, pojma nemam. I to mi odgovara.

SHARE:

17 comments

  1. Blog je nešto što svakome od nas oduzima i vrijeme i energiju i koliko god ga voljeli, moramo pronaći i neki osobni razlog zašto nastaviti s njime te moramo odabrati što je to što zapravo želimo jer on većini nas je nešto što je teško definirati, jedan vid samo-izražavanja...Mislim ako to ne napravimo, ako ne posložimo sve to u glavi, onda nam on prije ili kasnije dosaditi i više nećemo imati motivacije baviti se s njime.... na kraju krajeva, to mora biti nešto što nam pričinjava neko osobno zadovoljstvo i s čime se osjećamo ugodno, inače sve to nema smisla.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Upravo to, potpisujem svaku riječ :)

      Delete
  2. Uvijek i zauvijek ostani ovako originalna, inspirativna, pricljia i prati ono sto ti srce kaze i za sto ti dusa zivi! Tvoje fotke i pogotov projekt sa Plisancima su toliko posebni i ostavljaju me bez teksta! Volim tvoje outfiteve jer su kao i sve sto radis preposebni ali te u potpunosti razumijem i ne bi me cudilo da vise nikad ne objavis niti jedan. Ja sam iskreno sretna da mi je blog posao i da ujedinjuje sve sto me zanima pa tako vrlo rado postam tri puta tjedno, ali i ja sam se pomalo odmaknula od samo outfit posteva i to je bio prijelomni trenutak za moj blog, ne samo da je posato bogatiji kontekstom, nego sam se i ja pocela osijecati puno bolje jer se vise nije sve svodilo samo na jednu stvar - modu, vec se pocelo siriti i na ljepotu, dobru hranu, zivot, sve pomalo...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Puno ti hvala, draga moja! :)
      I meni je bilo ful drago vidjeti da si se odmakla od isključivo outfit postova, ovako me svaki put nešto novo iznenadi dok uvijek jedan te isti tip sadržaja zna dovesti do nekakvog zasićenja, barem se kod mene to dogodilo. Super mi je čuti da si uspjela doći do toga da ti je blog ujedno i posao, uvijek mi je drago vidjeti kad netko toliki trud uspije na kraju i unovčiti i želim ti puno puno sreće u budućnosti s njim :)) <3

      Delete
  3. Ovo je tvoj kutak i radi s njim što hoćeš, budi ono što jesi :)

    ReplyDelete
  4. I treba da ideš u onom pravcu u kojem želiš da ideš, kao i svi mi. Da se ne lažemo, ko god uopšte ima nameru da pruži neki kvalietet na svom blogu, mora da u njega ulaže dosta vremena. Ja ne znam odakle izvlačim više to vreme i energiju, ali da odustanem, znam da ne želim. Iako odmah krenem da napadam blog i sve vezano za njega, čim nešto krene kako ne treba, odmah mu se vratim sa onim istim poletom i energijom, kao na početku. Sve je to valjda normalno. Ja isto jaaaako volim modu, odeću, ma to mi je nekako uvek u glavi, ali isto tako mi je muka da se koncentrišem na to 100%. Isto tako me frustrira činjenica kad se polomim oko slika i teksta, ako se radi o nekom izletu npr., a pojedinci samo kažu kako mi dobro stoji crvena boja. E tad želim da ugasim sve ali se odmah setim i da ja uopšte ne pišem za njih. Ono što hoću da kažem je da treba biti veran sebi i gurati u tom pravcu, bez obzira na sve. To je jedino bitno.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš to, bez puno uloženog truda i vremena blog teško da može biti kvalitetan, da ne govorim i uspješan, što uostalom vrijedi i za sve čime se bavimo u životu :) Ja unatoč svemu ne mogu zamisliti da ovaj blog više ne postoji, on je naprosto jedan dio mene i upravo ga zbog puštam da se razvija jednako kao i ja...mislim da drugačije i ne ide, pogotovo dok je u pitanju hobi :D
      Ja obožavam tvoja putovanja i priče i često mi se zna dogoditi da dok dođem do kraja posta naprosto zaboravim na outfit kojeg si nosila pa se onda vraćam natrag da ga ne zaboravim u komentarima spomenuti haha :)) Ali i mene su takve sitnice znale dovoditi do ludila, ubiješ se sa slikama, tekstom i prijevodom i onda ti netko ostavi ono 'you are pretty' verziju komentara no potpisujem što si rekla, u tom trenutku se sjetiš da sve to ionako radiš zbog sebe i za sebe, a po putu što bude :)

      Delete
    2. Great post, love the pics!!! Visit my blog http: blablabla

      (šalim se malo, hahaha)

      Delete
    3. hahahaha e bome si me dobro nasmijala s ovim :D

      Delete
  5. drago mi je sto je odluka ipak na negasenju, al podrzavam i izmjenu prioriteta, cudno bi bilo da nam ostaju stalno jednaki kad se i mi i okolnosti oko nas mijenjamo. nazalost u nasoj blogosferi je tako i da mnoge dugogodisnje blogerice prestaju pisati jer ne mogu blog podic na jos visu razinu od one na kojoj su i onda jednostavno kad ne mozes napredovat to pada na listi prioriteta. treba si testirati granice stalno

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti :) Slažem se da si stalno trebamo testirati granice, imam već neko vrijeme par ideja koje bi voljela uključiti u blog i totalno ga drugačije posložiti, mislim da su sve te promjene normalne i, dapače, poželjne jer smo i mi sami konstantno u razvoju i istraživanju novih stvari što se sigurno mora preslikati na neki način i na blog. Ne bi od njega nikad tek tako dignula ruke :))

      Delete
  6. Ne mogu reći da mi nije žao što više neće biti outfit postova jer si mi bila velika inspiracija, ali nije ni bitno što ja mislim i želim, nego ti. Tvoj blog, tvoja pravila pa kom pravo, kom krivo. U svakom slučaju, drago mi je da ga ne gasiš i podržavam, pogotovo ovaj dio ..jednostavno pisati kad osjetim kad je trenutak.. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Znala sam da će biti tuge oko outfit postova, ali naći ćemo neki kompromis u budućnosti, uostalom tko zna što nam godine nose haha :D
      Hvala ti <3 <3

      Delete
  7. Procitala sam post cim si ga objavila,,ali mi je dijete na koljenima izbrisalo komentar od tri kilometara i dobih slom zivaca :)
    Shvacam te u potpunosti. Koliko me frustrira, toliko me i veseli ali da me zna izbaciti iz takta taj sugavi blog... u biti, cijela blogosfera iliti masinerija oko toga. Pozelim ga ugasiti valjda po tri puta dnevno ali opet... jednostavno toliko volim to slaganje robe ... to mi je stvarno ispusni ventil i ne bi mogla bez toga. Voljela bih i pisati vise ali nemam vremena a ako nesto nisam u mogucnosti napraviti kvalitetno, necu nikako pa cekam pravi momenat. :) Nedavno sam na jednom poznatom blogu procitala savjet kako nitko ne zeli gledati vase slicne odjevne kombinacije pa me to bas nekako... ne znam... ali stvarno necu nista raditi za druge vec za sebe. Ta zena zaradjuje od bloga i naravno da je drugacije kada bi mi samo to bio posao... naravo da tada moras pratiti trzisne trendove i svasta nesta ali ovako... ma!
    Pisi za sebe i za nas koji s tobom volimo putovati u tvoj svijet i nista, ali nista drugo nije bitno ! :)

    ReplyDelete

Thank you so much for all your lovely comments :)

© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig