Monday, January 25, 2016

Nije ponedjeljak kriv što je prvi dan u tjednu


soundtrack: Elle King_Song of Sorrow

Otvori oči.
Duboko udahni.
Vidi, vani je sunce.
Za par dana je semestar gotov.

Stojim pred ogledalom i promatram friško podšišanu kosu. Nema više velikog repa ni neuredne punđice. Da li mi fali? Ne znam, možda. Ali šišanje nije bio nepromišljen potez, trebalo mi je, samo sam se bila previše naviknula na dugu kosu. Da, to je to, glupa navika.

Čujem najbolju frendicu na mobitel i drago mi je što je imam. Mislim da je totalno sranje što smo se zadnji put vidjele u petom mjesecu prošle godine i to samo zahvaljujući snimanju zbog kojeg sam morala doći u Šibenik jer inače ne bi. Gradovi i problemi s istima.

U Rijeci mi je lijepo živjeti, možda najljepše dosad, ali mi ipak toliko toga fali. Srce vuče prema Zagrebu iako sam jednom prilikom rekla da se više nikad neću vratiti za stalno. Nikad ne reci nikad, Matea, zar to već nisi naučila? Možda za godinu dana, kad se stvari malo poslože. Vrijeme ionako leti ko ludo. Impulzivna sam, ja bi najrađe to sve sredila sad, odmah i onda mirno dočekala proljeće na Zrinjevcu sa sushijem na koljenima. Pusti romantiku, vrati se u stvarnost.

Neki debil me verbalno iznapadao jutros dok sam gledala da li da fotkam jednog plišanca u autu, zaključila sam nakon par sekundi da neću jer je svijetlo bilo loše, ali kretena ništa nije spriječilo da se stvori ispred mene i počne histerizirati kako narušavam njegovu privatnost. Nakon par godina fotkanja po ulici, i to se moralo dogoditi, svi to prođu, ali ti se svejedno život zgadi. Ljudi su bezobrazni, ne znaju razgovarati. Ljudi su razlog zbog kojeg volim pse.

I odjednom završim na livadi sa hrpom čupavaca i njihovih vlasnika. Frida trčkara okolo u nadi da će od nekog užicati kakav keksić, kao da prije toga u stanu nije pojela čitavu zdjelicu. Fotkam. Zezamo se. Nekako je toplo, kao da kalendarski nije zima. Zvoni mobitel u džepu, ma neka zvoni, ima vremena. Sjedim na suncu, oko mene lavež i smijeh i ne razmišljam o ničemu.

Pola sata nakon, povratak u realnost.
Kompjutor upaljen, planer sa popisom stvari za obaviti stoji ispred mene, mobitel radi sto na sat. Zabilježavam si da sutra ne zaboravim uzeti indeks, treba skupiti potpise. Ovo mi je zadnja godina u životu da skupljam potpise. I neka je.

Tokom večeri ću konačno pogledati season finale Royals-a. Ako prije toga stignem obaviti sve što sam si zacrtala. A zapravo sam danas samo htjela reći kako ja nemam ništa protiv ponedjeljka. On mi je zapravo najdraži dan u tjednu, ako moram birati. Po običaju sve ovisi o načinu na koji ćeš odlučiti gledati na stvari. Gledajte pozitivno, sa smješkom na licu.

SHARE:

16 comments

  1. Preodličan post! Takvi su ti neki ljudi, umesto da lepo kažu, oni to rešavaju po najgorem mogućem načinu. :)

    The Fashion Spell

    ReplyDelete
  2. Super mi je ovakav tip postova, ti si prava kraljca po tom pitanju! :) Ima nas svakakvih i ima onih koji imaju potrebu da bas onako pokazu svoju ruznu stranu na skroz neprimjeren nacin kao taj kreten tebi. Njegova privatnost? Ajme majko koji pekinezer!? Pusti ti njih, na jedno uho uslo na drugo izaslo.
    Sto se tice Zagreba... Ucini onako kako ti srce kaze... Imas samo jedan zivot i napravi onako kako zelis i kad ti to zelis. Sad, za godinu dana, nije bitno ali nikad ne reci nikad i za neke druge gradove. :D Ja sam shvatila da je cijeli svijet moj i da ako zelim zivjeti na Sibiru, onda cu ici ziviti na Sibir kako - tako. Mislim da si mi cesto postavljamo neke izmisljene granice i damo si milijun razloga zasto nesto ne moze sad ili ikad i vec si u samom startu srezemo svaku sansu da barem probamo provesti neku zamisao u djelo.
    Saljem ti puno pusa i uzivaj u ovom tjednu koliko mozes uz sve obveze i skupljanje potpisa. :* <3

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma hvala ti, draga moja! :) I dobro si rekla - na jedno uho ušlo, na drugo izašlo, samo šteta što ti uvijek takva jedna budala pokvari barem mali dio dana. Što se tiče Zagreba (ili bilo kojeg drugog grada...nikad se ne zna hah), u trenutku kad sto posto osjetim da je došao trenutak i da više ne mogu čekati, pakiram stvari i krećem u novu avanturu. Mislim da je tako i najzabavnije, poludjela bi da sam čitav život na jednom mjestu :* <3

      Delete
  3. Istina, ljudi znaju biti katastrofa...cim vide neki fotoaparat koji im izgleda profesionalno, odmah polude ili bulje u tebe ili zapitkuju ili napadaju...meni se to stalno dogadja, imam fotoapat koji i nije profesionalni, ali je eto malo veci i stalno me zaustavljaju pa pitaju, jesi li novinar? Zasto to slikas ? Itd...katastrofa! Vecinom covjek otupi na sve to, ali nekad nemam zivaca i radije slikam prirodu iako mi je gradska fotografija zanimljiva.

    Jedva cekam vidjeti novi friz!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ajme ljudi s tim stvarno znaju biti naporni i uvijek se guraju i postavljaju hrpu tih blesavih pitanja, ali to me zapravo toliko ni ne dira jer sam već navikla kroz sva snimanja, ali mi živce dignu ovi ful bezobrazni, e tu poludim. Nikad nisam kužila zašto je tako teško nekome pristojno prići i pitati nešto, a ne odmah izazvati rat nasred ceste...to mi je tako jadno.

      Delete
  4. samo da se nadovežem jesi primijetila kako uopće ne reagiraju kada se ljudi slikaju s mobitelima, ma makar u najluđim pozama, ali kada je fotoaparat u pitanju onda je to nekakva katastrofa i svi se moraju od toga braniti.

    ReplyDelete
    Replies
    1. I da, ovo je apsolutna istina, kad izvadiš fotoaparat, odjednom svi bježe ili pak privučeš i što želiš i što ne želiš haha :D

      Delete
    2. Istina za neke se fotoaparati kao cesnjak za vampire, polude kad ih vide:-) sto veci fotoaparat, to ludja reakcija.

      Delete
  5. E svakakvih ljudi ima. Meni bi smetalo da neko slika mene ili moje dete bez dozvole, ali za ostale stvari stvarno ne marim, to su samo stvari. Znam kako ti je, meni su skoro svi prijatelji u drugom gradu, čujem se s njima redovno, ali opet nije isto kao kad bismo se videli.
    I ja sam primetila ovo što je Ivana Split istakla, slikanje telefonom je ok, a foto-aparat je babaroga.

    ReplyDelete
    Replies
    1. U potpunosti te kužim, za fotkanje ljudi i pogotovo djece ti uvijek treba njihov pristanak jer su ipak u pitanju osobe i mrzim kad po gradu vidim one nazovimo ih fotografe koji sa teleobjektivom fotkaju sve koji prolaze bez da u ijednom trenutku pokušaju stupiti u kontakt s osobama i provjeriti da li bi im smetalo da ih se fotografira. To mi naprosto nije u redu ni na jednoj razini.

      Delete
  6. Ima nas svakakvih nažalost. Nadam se da ti nije pokvario dan. U pravu si za ponedeljak. I taj dan, kao i sve ostalo zavisi od toga kako gledamo na njih. Na kraju je sve u našim glavama... A gradovi, ljudi, razdaljine, uh, story of my life...
    Hoćemo da vidimo frizuru! :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. Bez brige, draga, nije mi pokvario dan :) Na trenutak mi ga je doduše malo zagadio, ali nije predugo trajalo.
      Doći će i frizura na red, ako ne u nekom od narednih postova, onda u idućem videu :D

      Delete
  7. Da, nikad ne reci nikad :). Ali opet, ako si sretna tu gdje jesi, zašto ne biti zadovoljna time? (Retoričko pitanje u svrhu promišljanja.)

    I ja sam se ošišala. Nikad nisam bila tip koji je žalio nakon šišanja. Sad jesam. Zašto sam htjela šiške, nemam pojma...

    Podsjetila si me s tim potpisima, ovdje ne postoje potpisi niti prijavljivanje ispita i Bože, koliko je život lakši... Ne govorim ti ovo da ti prisjednem na muku, nego kontam, šta će nam sve te komplikacije i gluposti, kad se, očigledno, može i bez njih...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Konstantno osjećam da mi neke sitnice fale, ponekad sam prepuna posla pa ne stignem o ničemu razmišljati, a ponekad se te sitnice pretvore u ogromne crne rupe i najrađe bi odmah pobjegla. Nadam se da kužiš :)

      Joj šiške, ja sam ih prije par godina i silno htjela i onda sam ih mjesecima proklinjala...ali gledaj to s vedrije strane, u pitanju je ipak samo kosa - narasti će brže nego što misliš.

      Zavidim ti na takvom fakultetskom sustavu i jedva čekam da se konačno rješim ovog našeg jer je frustrirajuć do bola.

      Delete
  8. Ljudi su nesretni... kolektivno su nesretni i onda jedva cekaju da napadnu... nema vise nista fino i lijepo... Ja sam neki dan ostala u koloni na zebri... eto, dogodilo se.. nisam se imala gdje mrdnuti... i bilo je veliko raskrsce i semafor nije radio i bilo je 10 ujutro i skoro ni zive duse kadli odjednom- stvori se neka zena i pocne mi sakom lupati po prozoru i urlati da sam na zebri...i tak!
    Molim da se frizura poslika i stavi na Ig :) hvala!
    Da, ni sama ne razumijem fobiju oko fotica ali dobro... neki sam dan slucajno zalutala u centar na tzv. spicu i nisam mogla vjerovati koliko je tamo ekipe s foticima... zgrabila sam muza i napravila puni krug... dovoljno mi je fobije za blog :)

    ReplyDelete

Thank you so much for all your lovely comments :)

© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig