Friday, February 26, 2016

Fight song


Previše dana bez novog posta.
Pomislila sam, stvarno sam pomislila, da je ovo kraj.
Ona točka s koje više nema povratka.
Samo što ga ne mogu pustiti tek tako.
I neću.

Previše posla za jednu glavu.
S druge strane, premalo vremena za sve što se želi.
Jednako - nešto moraš izostaviti iz jednadžbe kako bi ostatak funkcionirao.
Mrzim to.

Pisala bi ponovno na engleskom, ali ne stignem pošteno promisliti ni na hrvatskom.
No, ne žalim se, ne želim da me se pogrešno shvati.
Sredila sam semestar i oslobodila si svo slobodno vrijeme za nadolazeće projekte.
Plišanaca se polako, ali sigurno, skuplja sve više i više sa svih strana zemlje.
Upoznajem hrpu prezanimljivih ljudi do kojih vjerojatno ne bi došla da nisam krenula s tim projektom.
Presretna sam iako ponekad utonem u san na pola napisanog maila.

Razmišljam kakva sam bila kad sam tek pokrenula ovaj blog.
Zbog čega sam to napravila i što sam htjela.
Što me sve zanimalo.
Stvari su se u međuvremenu drastično promijenile.
Ne znam zašto uopće pišem o svemu ovome, ali možda se još netko od vas bori sa opstankom ne samo svog bloga već i neke treće stvari, pa naleti na ove kratke tekstove i odluči da se neće tek tako predati. Jer nakon četiri godine istraživanja, eksperimentiranja, truda i rada ne mogu zamisliti da ovog kutka odjednom nema pogotovo jer je velikim dijelom upravo on zaslužan za mjesto na kojem se danas nalazim.

Samoj sebi, a i svima vama koji navratite na ove stranice, obećavam da neću dignuti ruke.
Ne želim.
Možda nikada više sadržaj bloga neće nalikovati na onaj stari, ali to je u redu jer i ja izgledam sasvim drugačije nego prije godinu dana.
I možda trenutačno nemam pojma u kojem smjeru plovi ovaj brod, ali znam da je pred njim beskrajno modro more i da će se intuitivno uvijek znati vratiti na pravi kurs.

SHARE:

12 comments

  1. Nije bitno kojim putem ides, staza se "iskristalizira" sama od sebe, bitno je da znas gdje zelis biti i zasto si izabrala bas ovu stazu kojom trenutno ides.
    To ne znaci da se taj isti put nece opet promijeniti, mozda ici malo "livo" malo "desno", ali sve dok si sigurna u sebe, sve dok sanjas, dises i imas volje da dodjes do zeljenog cilja... Nista drugo nije bitno. Sretno ti bilo draga moja a ja cu, kao i do sad, bodriti te iz daleke Finske! :) :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti na podršci, draga moja! :) :*

      Delete
  2. Razumijem te u potpunosti. Danas sam bas posvetila vrijeme da pogledam moj blog, smijala sam se i plakala naizmjenicno. Nisam napisala niti jednu rijec od kraja osmog mjeseca, a da komedija bude veca naslov posta je 'Mali odmor'. :) Svejedno, volim da je tu, a pisat cu kad ga preuredim i poslozim ideje i sve ono sto zelim da moj blog bude u buducnosti. Ovaj dio sa plakanjem me je podsjetio na trenutke vezane za tatu koji mi mnogo nedostaje, a jako je volio moj blog. Necu prestati pisati, ali cu pisati samo onda kada mi se bude pisalo, a ko ce citati i pratiti to ostavljam drugima na izbor. To je moja odluka za moj blog, a i tebi bih savjetovala da ne odustajes vec radi onako kako osjecas da treba. Kao sto je napisala Natali i ja cu te bodriti ali iz Sarajeva. :**

    ReplyDelete
    Replies
    1. Super mi je ova ironija s 'Malim odmorom', kako nam se život ponekad dobro naruga :)) Ali u potpunosti te razumijem i slažem se s tobom o svemu navedenom po pitanju pisanja bloga - objaviš nešto kad ti to želiš, nisu bitni ni komentari ni broj posjeta i ne znam što još, važno je da smo mi zadovoljni s ovim našim malim virtualnim oazama i da sve što radimo, radimo prvenstveno jer to želimo :) I nema odustajanja <3
      Hvala ti, draga Selma! :*

      Delete
  3. baš si me našla s ovim tekstom...ja već neko vrijeme imam osjećaj da je vrijeme za neku promjenu (javilo se i neko zasićenje) i zapravo sam shvatila da je za mene jedini način za održati blog ( u prijevodu za imati dovoljno motivacije za njega jer u biti održavamo ga samo svojom voljom) je pisati o stvarima koje me zanimaju i truditi se pisati onakav blog kakav bi i sama htjela čitati...i odlučila sam se ne zamarati se uopće s time kako bi blog trebao izgledati po nekim pravilima. To je moje mjesto i tu imam pravo baviti s onim čime želim, ne vidim smisla da se ograničavam bilo čime jer nikome ne moramo ni pogladati račune, to je glavna prednost bloga. U zadnje vrijeme vidim da je dosta blogova nekako na isti kalup i iako taj neki kalup često i izgleda profesionalnije i urednije, ipak se time gubi neka draž i svježina...tako da samo naprijed, budi svoja...meni je tvoj blog uvijek genijalan i jedinstven i nekako mi je svaka objava nova i posebna...tako da meni ga je absolutno gušt čitati i jedva čekam vidjeti kuda ćeš nas još odvesti.

    ReplyDelete
    Replies
    1. E baš to, pisati blog kakvog i sama želiš čitati. Ja o tome već mjesecima intenzivno razmišljam i u jednom trenutku sam shvatila da mi blog više ne odgovara tom opisu, da se silim pisati, a to mi definitivno nikad nije bila namjera. Zato sam jednim dijelom i prestala dok nisam sama sa sobom posložila neke stvari u glavi. Puno ti hvala na podršci i lijepim riječima, nadam se da ćeš i ti ubrzo rješiti sve svoje dileme po pitanju bloga! :)

      Delete
  4. Da, bas to. Ja sam takodjer u fazi ogromnoooog zasicenja i ni saa ne znam gdje bi i sta bi i kako bi. Prije bi bila sva izvan sebe kada bi prosli tjedni a ja nista nisam objavila... sada si mislim... koga uistinu briga? Sto... izgubiti cu sponzorske ugovore? Ma daj molim te! U biti, kada i pocnes "ziviti" od bloga... gotovo sve cure koje sam pratila prije-prestanem jer se izgubi car. SVE bude sponzorirano i vise mi bude bezveze. Mogu samo uzivati u lijepim fotkama/make up-u/ robi koju si ne mogu priustiti ili ju uopce ne poznajem... sve je to meni razumljivo ali eto-najiskrenije... i da mi se ponudi takav zivot-ne znam dali bih pristala. Ja sam nekako covjek od "mjere"... kada se izgubi da "mjera" ... taj neki balas... ne znam... ne volim ekstreme.
    Tvoj blog nikada nije bio dosadan i uvijek je drugaciji. Uvijek te prati i odlicno podnosi sve tvoje promijene/uspone/padove/nedoumice/ekstaze/projekte... on je kao tvoj mali, virtualni notebook... pa tko ne bi volio zaviriti ovdje? :)
    Disi i pisi sto god i kada god... ja cu uvijek s gustom otvoriti ovu domenu! :****

    ReplyDelete
    Replies
    1. To, to, to! Ja sam isto skužila da nije nikakav smak svijeta kad nestaneš s bloga, privremeno ili nedajbože zauvijek, jer blogosfera ide dalje, ljudi nađu neke druge ljude za čitati i tako to sve ide u krug...a ionako ništa od ovog ne radimo zbog tih sitnih sponzora (barem većina nas, mislim), sjećam se kad sam odlučila prekinuti sve sa modnim postovima, prvo što sam napravila je bilo rješavanje svih tih sponzora i vjeruj mi da mi ni u jednom trenutku nisu nedostajali. :) I također sam dosta blogova upravo zbog tog svega sponzoriranog prestala pratiti jer su mi izgubili na originalnosti i šarmu kojeg su u ranijim danima imali tako da potpisujem sve što si rekla. Ma mi smo srodne dušice :D
      I puno ti hvala na ovim lijepim i ohrabrujućim riječima vezanim uz blog, puno to znači u ovakvim zbunjenim trenucima! :) :***

      Delete
  5. Što još reći, a da nismo pokrile u onim našim mail tipkanjima? ;)
    Sve znaš, ja sam uz tebe pisala svakog dana ili jednom mjesečno...samo piši ono što je tvoja želja i ne sumnjam da ćeš prije ili kasnije stići do sadržaja kakvog želiš u formi koju želiš i do želje za pisanjem. Znam da nam imaš puno toga za reći i kada god budu čekam sve tvoje priče, dnevnički zapisi iliti naše virtualne kave. :* <3<3

    ReplyDelete
  6. Never give up :D mislim da nas je hrpa s tim fazama oko bloga, al vec ce se nesto dogodit ili nece i prestat cemo pisat XD

    ReplyDelete
  7. Isto mislim.
    Meni je u poslednje vreme padalo na pamet da zatvorim blog jer ne mogu da mu se posvetim, ali mi je onda bilo žao kad sam se setila da ga godinama pišem i da je to neka vrsta mog dnevnika. Primećujem da su se devojke mahom podelile - ili su se ozbiljno prihvatile blogovanja tj. to im je postalo glavni posao, ili su ga malo zapustile jer nemaju vremena za taj hobi kao ranije. Naravno, nije to sa svima slučaj.

    ReplyDelete
  8. Kad god sam izbrisala jedan blog, napravila sam drugi. Bloga se teško odreći, često mi je terapija, posložim misli s njim ili izbacim negativu... Čak i ako izbrišeš ovaj (iako nećeš), vratit ćeš se u nekom drugom obliku. A sve su prilike da ćeš se na ovaj blog vratiti u drugom obliku :).

    ReplyDelete

Thank you so much for all your lovely comments :)

© Smile, Snap, Sparkle.. All rights reserved.
Blogger Designs by pipdig